Bhađani su direktno i nepromijenjeno učenje velikih Učitelja. To je učenje u obliku poezije, duhovne pjesme, obliku u kojem su veliki sveci često odgovarali na pitanja i podučavali svoje učenike i posvećenike. Bhađani se pjevaju na jeziku na kojem ih je autor ispjevao i to daje ljepotu i autentičnost koja se ne može opisati. Ipak, važno je, baš zbog velike mudrosti i učenja koje nam daju, s vremena na vrijeme pjevati ih i na jeziku koji razumijemo.
Bhađani su kompleksni i pisani vrlo poetskim rječnikom, a kaže se da je poezija jezik mudrih. Žalosno je da se u današnje vrijeme jezici sustavno osiromašuju, za modernu komunikaciju je potrebno sve manje riječi. Bogatstvo našeg unutarnjeg svijeta se na taj način osiromašuje, finoća i nijanse se gube. Finoća i bogatstvo izražaja koji su sačuvani još jedino u klasičnoj poeziji i u bhađanima.
Kada pjevamo bhađane to je oblik svadhjaje, proučavanja,
pri čemu svaki puta sve bolje i bolje razumijemo što pjevamo i ulazimo sve
dublje u neizmjerno znanje koje nam bhađan daje. Kao što Višvaguruđi često
govori: “Sve znanje joge imate u Mahaprabhuđijevim i Holi Guruđijevim bhađanima.”
Pjevanjem bhađana na početku satsanga otklanjamo
negativne misli, osjećaje i uteg svjetovnih briga koji smo donijeli sa sobom, postajemo
otvoreni za promjenu i učenje. Zajedničkim pjevanjem bhađana također uspostavljamo
povezanost sa svima na satsangu, uspostavljamo pozitivnost, ravnotežu i sklad
grupe. Povezivanje se događa kada radimo nešto zajedno, bilo to karma joga,
pjevanje bhađana ili zajednički obrok - bandara.
Jako je važno razvijati zajedništvo i povezanost jer je jedan od najvećih
problema današnjice sveopće otuđivanje, gube se obiteljske veze i ostajemo
sami. A biti sam čovjeku je najteže, to uzrokuje strah, stres, nesigurnost i
depresiju. Strahove dijelimo na one duboke, urođene, instinktivne strahove i stečene
strahove. Urođenih strahova (onih koji imamo od rođenja) je malo, a jedan od
njih je strah od napuštanja, odvajanja. Ti su strahovi instinktivni, oni služe
preživljavanju i tu spadaju još i strah koji izaziva nagli zvuk (buka) i strah
od gubljenja čvrste podloge (padanja).
U jogi govorimo o tri čvora (grantha) koji postoje u nama. To su Brahmin
čvor koji pokriva područje od Muladhar
čakre do Svadhistan čakre - nagon
za nastavak vrste, prokreaciju, Višnuov
čvor koji pokriva područje od Manipure
do Višudi čakre - nagon da moramo
nekome ili nečemu pripadati (grupi) i Šivin
čvor koji pokriva područje od Agja čakre
do Sahasrare - sidhiji, moći koji
nam dolaze u duhovnom razvoju, a za koje se vežemo.
Sva tri
čvora, kako im i ime kaže, ometaju nesmetan tok prane kroz čakre i sprečavaju podizanje čiste
svijesti. Kaže se, simbolički, da su oni Brahmin,
Višnuov i Šivin test, test za aspirante na putu duhovnosti.
Zato, dobro je zajedno pjevati bez srama i izgovora. Što
nam se može dogoditi? Jedino naš ego može biti pogođen, ako ne pjevamo savršeno.
Jedino tako da učestvujemo možemo se osjećati dijelom grupe i jedino pjevajući
možemo dobiti to znanje kroz svadhjaju.
Naša okupljanja - satsanzi su jako bitni jer nam daju osim
znanja i ono što se izgubilo u modernom svijetu, obiteljsku povezanost i sigurnost.
Svi učitelji na istoku su podučavali da se jedino rasterećen um može ispuniti znanjem, slikovito to predočavajući sa time da se jedino prazna šalica može napuniti. Ako pokušamo ulijevati čaj u punu šalicu, samo će se prelijevati van. Tako smo i mi puna šalica, bolje rečeno lonac pod pritiskom, pritiskom vanjskog svijeta. Više ništa u nas ne može stati i samo svako malo ispustimo kratak pisak pare pod pritiskom. Što je pritisak vanjskog svijeta veći, više pare izlazi iz nas. Ako netko pokuša otvoriti taj lonac i dodati neki začin, desit će se velika eksplozija. Tako i mi kad smo u tom stanju eksplodiramo svaki puta kada nam netko pokuša nešto reći. Bhađani su ona hladna voda koja smanjuje pritisak da možemo otvoriti “lonac” kako bi na satsangu nešto novo moglo uči u nas, kako bi promijenili život nabolje.
Satsang je, važno je znati, mjesto gdje imamo porodicu
koju nismo dobili rođenjem već porodicu koju smo izabrali svojim težnjama i
svjetonazorom. To je grupa ljudi koja teži istome, dijeli istu strast i to je
neopisivo. Zato treba njegovati to zajedništvo i povezanost više od svega, jer
potpora i razumijevanje takve grupe je neprocjenjiva. A to dobivamo na
satsanzima, karma jogi, pjevajući bhađane, zajedničkom molitvom, meditacijom…
Još jedan važan dio satsanga i zajedništva je prašad (doslovno
znači milostiv dar, posvećena hrana) koji dijelimo nakon molitve. U davna je
vremena bio običaj kada bi netko iz sela otišao u hodočašće, uvijek se pobrinuo
(bez toga njegov put ne bi bio dovršen) da donese nazad u svoje selo posvećenu
hranu ili svetu vodu i da je podijeli sa svima. Na taj je način sa zajednicom podijelio
blagoslov koji je dobio na hodočašću pa je blagoslov i za njega bivao još veći.
Ista je stvar sa prašadom. Kada priredite, skuhate prašad za neku važnu priliku
ili ga donesete s nekog duhovnog putovanja od Gurua, uložili ste veliki dio sebe
u to. I ponudili ga drugima. Tada kroz molitvu i prašad koji se podijeli na
satsangu od čitave grupe dobijate pozitivne želje, a pozitivne želje su zapravo
ništa drugo nego drugo ime za blagoslov. Blagoslov za razlog zbog kojeg ste
donijeli prašad u ašram. Tako vaša porodica s vama dijeli i vaše lijepe i one
manje lijepe trenutke dajući potporu i blagoslov. To je suština zajedništva.
Nema komentara:
Objavi komentar